Ljiljana Borčić

"Žrtveni jarac porodice – ima li šanse da preživi? Ima ako nauči da voli sebe"

Žrtveni jarac porodice – ima li šanse da preživi? Ima ako nauči da voli sebe

Ljubav porodice je prvo osećanje na kojem se kasnije bazira tvoj doživljaj ljubavi. Ali šta se desi kada su ti prva sećanja na ljubav batine, lomljenje, prevare, ćutanje ili prekori, vika?  Ljubav u tebi postaje strah, živiš život koji nisi birao a kao startnu poziciju imaš osuđenost na propast.

Za decu iz disfunkcionalnih porodica se narodski uvek govorilo da će iskoračiti na dva puta, nastaviti generacijski niz roditelja ili „izaći kao pobednici“ – pobednici čega? Života koji nisu birali, ali su umesto nule kao startnu poziciju imali osuđenost na propast. To su dve potencijalne uloge psihijatrijskog termina *scapegoat. Možda samo fascikla više u fioci, na kojoj piše „odrasla u situaciji broken home-a“, i šifra. Papir, broj i slovo, to su 28 godina života. Ja sam više od papira.

Kada sam prvi put pokušala da se ubijem, naišla sam na strašan sud porodice čijim sam pokušajima samoubistva prisustvovala od osme do osamnaeste godine.

Valjda je prirodno da se tuđi gresi zaboravljaju. Samo, ti nekako još uvek pamtiš šta si nosio tog dana. Pamtiš i datume. Pamtiš i scene. Kao što pamtiš prvu ljubav. Zato što porodica i jeste prvo osećanje ljubavi, na čemu se kasnije bazira tvoj doživljaj ljubavi. Osim kada – u situacijama kada su prva sećanja na ljubav red batina, red lomljenja, red prevara, red ćutnje, pa red dreke – u tebi ljubav postaje strah.

Kako prevladati strah, amanet tvog detinjstva

I kasnije, misliš da je ljubav nešto za šta treba da se boriš ili što, po difoltu, mora da boli. Ne samo zato što si je ti doživeo kao bol, već su je najveći pesnici opevali kao takvu, to je nešto što stoji kao društveni narativ. Narativ koji je potpuno pogrešan.

Ti si uspešno dete, ali to ništa ne znači. Shvataš da validacija onih koji bi po socijalnoj i biološkoj ulozi trebalo da ti bude dodeljena nije, pa je stvoriš sam sebi. Ne odeš u visine, jer nisi poseban, ali i ne mrziš sebe, jer nisi kriv. Ne voliš da budeš žrtva, jer želiš više od titule koja ti je dodeljena a da je nikada nisi hteo.

Tvoje telo je negde u procesu odrastanja reklo ne tvom umu i razvio se – strah. Isti onaj strah koji je počinjao kada se vraćaš iz škole i čekaš korak gde ćeš početi da čuješ dreku, samo sada nemaš osnovu. Na bezbednom si, ali tvoj mozak ima drugačiju percepiju, poznatiju kao „fight, freeze, or flight“. To je amanet tvog detinjstva. Nema dreke, samo sećanja. Ali dreka u sećanjima je prejaka.

Perfekcionizam kao podloga misdijagnoza

U psihijatrijskim ordinacijama često sam znala da čujem kako sam odličan student, skladnog rezona i kako sam samo malo „perfekcionista“. Ta reč je bila kao znak da se više nikad neću vratiti u tu ordinaciju.

Kada odeš, shvataš da prvi put imaš kontrolu nad svojim životom. Imaš i traumu koja je deo tebe. Ljudi daju validaciju ideji tebe koja odgovara njihovom viđenju ili njihovim potrebama i željama u vezi

sa tobom, ali ne daju validaciju tome kako se osećaš. Smatraju te kolateralnom štetom, jer, u takvim uslovima, „bile su male šanse“. Smatraju te i „emotivno hendikepiranom“.

S druge strane, ti pokušavaš da ih opravdaš, ali shvataš da si u mrtvom uglu i da ćeš morati da budeš sam sebi porodica.

I tako, voleći nešto što nikada nije postojalo, naučiš da voliš sebe, jer nemaš izbora na ovoj strani sveta. Ne naučiš zato što želiš, već zato što moraš. Zato što si od okoline od starta osuđen na propast, do kraja života učiš da budeš i dete i roditelj samom sebi. I negde u tom procesu, shvataš da si prekinuo generacijski niz onih koji nisu znali bolje.

I to saznanje je znak da si uspeo. To je saznanje s kojim se budiš, piješ prvu kafu, i odlaziš na spavanje. I ono koje te nikad ne napusti, jer moraš da radiš na njemu od momenta kada otvoriš oči, pre nego što osetiš prvo grčenje i strah.

[*] Scapegoat teorija odnosni se na običaj da se dete disfunkcionalne porodice krivi za sopstvene greške i probleme roditelja i drugih članova porodice.

Ostale priče najjačih ljudi na svetu

Ivana Ranković

Bez obzira šta nas je odvelo u depresiju, koji god …

Matija M.

“Ljudi ne razumeju da ih ne razumem” Biti neko kao …

Milena i Aleksandra Janković

Od osamnaeste godine patimo od agorafobije. Danas imamo dvadeset četiri …

Danijela Panić

HOD KROZ PRAZNINU Proleće me je ove godine zateklo nespremnu …