Danijela Panić

"Hod kroz prazninu"

HOD KROZ PRAZNINU

Proleće me je ove godine zateklo nespremnu za buđenje… Nekako smo se mimoišli moje omiljeno doba i ja, i slabo razgovaramo. Oko mene rascvetava se i zeleni sve što raste, ali ja mislim na novo doba u svom životu, na jedan novi život… On raste u meni – nesigurno, ali hrabro.

Čitavu deceniju čekala sam blagoslov da još jednom postanem majka. Novi život tražio je ozbiljnu pažnju i rastao zahtevajući često bolničke uslove. Zato je moja torba za bolnicu bila uredno spakovana i nadohvat ruke, samo da stignem na vreme…

Što prizivaš, to ti i dođe, pa i taj dan kad se opet nađoh u bolničkoj sobi. Već sam bila „domaća“ s obzirom na to da me je znalo i osoblje iz kuhinje. Smestili su me, bar mi se na početku učinilo, u sobu bez pacijenata. To je bilo pravo iznenađenje ali ta soba jedina beše slobodna. Neočekivano se poradovah da ću bar imati mir, mada ga samoća ne donosi uvek. Osoblje je igralo oko mene da me što pre zbrine, bar dok se doktor ne vrati sa dalekog puta.

Kad sam ostala u tišini, ne toliko zabrinuta i namučena, koliko željna sna, ugledah preko puta društvo… Ispod pokrivača virili su uvojci plave, platinaste kose… i nepomično telo.

Obradovah se! Dobro je, neću biti sama. Ako se ne zna broj novih bolničkih dana, bar ću ih provesti u kakvom-takvom društvu, ili u nečemu sličnom…

Ne smeš u tuđe misli

Probudila me je sestra, pošto je trebalo da primim terapiju i da večeram.

Spustilo se lepo, prijatno majsko veče, bar je tako izgledalo kroz ramove velikih prozora. Tamo je bio usmeren i pogled žene u krevetu preko puta mene. Ćutala je, i zgrčena, ruku upletenih oko kolena, negde sejala svoje misli u daleku nadolazeću noć…

Nije me primetila celo veče, pa se ne usudih da je bilo šta pitam.

Imala je prelep profil, oštar ali nekako otmen, i dugu, bujnu kosu. Lice joj beše bledo, možda bleđe nego što jeste, jer beše okupano sobnim, bolničkim svetlom. I nekako… ledeno.

Na tren bi mogla da te uhvati jeza dok je gledaš, a na tren da te opčini njena čudesna lepota. Gledala sam čas nju, čas u prozor, pa u noć i tako čekala san.

Nisam htela da je ometam. Ne smeš nikome da staješ na pogled. Ne smeš u misli onog koga one drže, jer one mogu biti snažnije od tvojih reči. Zato je ćutanje zlato. Bar za sada, u ovoj sobi…

Obe, svaka u svom ćošku, u ćutanju koje seče među nama svaku moguću reč. Hoće li uopšte biti razgovora? Još je rano da mislim o tome. Nešto se baš, bez razloga, isprečilo između nas, nešto krupno, teško, mučno, nalik jauku.

Crnje od noći

Novi dan će sigurno biti lep, bar je tako obećavalo jutro, sunčano i plavo.

„Dobro jutro…“, rekoh da probijem led.

Ona ćuti, i ne obraća pažnju.

Računala sam da mogu i sebi da poželim takvo jutro, pa joj ne uzeh za zlo. Tišina koja ne prija razorila je moj prvi pokušaj, ali me je navela da zaključim da je to što vidim u toj lepoj ženi crnje od noći… i ne htedoh dalje da istražujem.

Za mene je u tom trenutku bilo važno da podvučem granicu. Tako mi je savetovao i doktor u viziti.

„Premestiću Vas čim se oslobodi jedan krevet. Ne smete da boravite ovde.“

„Zašto?“, već sam slutila da nešto nije u redu.

„Razgovaraćemo kasnije“, mirno je odgovorio odlazeći, jer su ga pozvali.

Celog tog dana, moja cimerka ( setih se školskih dana) sedela je zgrčena, nije menjala položaj, nije pomerala oči, nije govorila, nije jela, nije pila… samo je uzimala lekove kada joj donesu, i odlazila u toalet, a onda u isti ugao… I tako u krug, kao po nekoj kazni.

Nisam mogla da verujem šta me je snašlo gledajući je i silno zaželeh da joj nekako pomognem, ali ne može se do nje doći, i kao što već rekoh, možda i ne treba, dok se sama ne okrene…

Mračni trag na duši

Mene još niko nije posećivao, ali njoj dođoše suprug i sestra. U sobu je ušao lep, crn muškarac, nasmejan i vedar, kao da je poneo sa sobom ono plavetnilo neba da svoju dragu obavije i digne sa dna u kome se našla. Ali ona se ne pomera… Onda se okrenuo ka meni.

„Dobar dan. Kako ste?”, upitao me je vrlo prijatnim glasom, uz ljubazan osmeh.

„Dobar dan… Hvala, biće bolje, nadam se…“, uzvratih najljubaznije.

„Kako je ona danas? Da li je rekla nešto?“, upita me. Iako nasmejan, oči su mu se caklile od zadržanih suza.

„Ne, žao mi je…“

Uzdahnuo je, pa se okrenuo ka njoj i zagrlio je… Ona je samo gledala kroz prozor, ali on je nije ometao, samo ju je grlio.

Njena sestra ili njegova, ni danas ne znam, prišla mi je.

„Mogu li nešto da Vas zamolim?“

Slušala sam je. Govorila je tiho i poverila mi svoje strahove kao da me zna sto godina.

„Pripazite je… Baš smo se zabrinuli što je sama… da ne skoči… Obolela je posle rođenja bebe. Ne želi da brine o detetu, ne znamo kako se to dogodilo. Ako ne znate, to se zove postporođajna depresija. Molim Vas, krene li ka prozoru, zovite nekog… Pod lekovima je, ali… sve je moguće. Jako je teško… Izvinite, nadam se da razumete.“

Sestra, čija god da je, nije videla ništa što bi pomoglo njenoj rođaci. Sada je bilo sve jasno. Nisam mogla da pretpostavim da je porodilja, pošto na njenom telu nije bilo tragova trudnoće, niti na licu, a sada, već očigledno, tragova ima samo u duši… Kako zalečiti dušu, nju, koja se najteže leči?

Noći bez sna i ljubav bez granica

Tako su prolazili dani, najduži na svetu, jer su u bolnici uvek najduži. Ko može da zaspi, idealno je… ali mi ne spavamo. Ona od tuge i beznađa, ja od lekova koji su mi ubrzali rad srca.

Ni noći nisu bolje. Najlepše vreme za šetnju, širi se miris lipe i mesečev sjaj razliva po krošnjama, a ti u postelji nemoćan i sebi najteži…

Telefoniraju ti i pitaju kako je beba, u mom slučaju još nerođena, a niko ne pita kako si ti… U jednom trenutku sam pomislila da se i oko nje sve odvija zbog bebe, ne zbog nje same, i da je ona to duboko u duši osetila.

Podrazumeva se da ćeš biti majka i svi očekuju bebu, zar ne? Duboko sam verovala da njeno stanje nikako nije nastalo posle porođaja. Samo je posledica velikih očekivanja njenog okruženja od nje, u novoj ulozi. Ali, to je bila samo moja pretpostavka.

Zašto je najveća radost jednu ženu bacila u takvu tugu i prazninu? Šta nas to tako preokrene i pretvori u biljku koju naizgled niko ne može da oporavi?

Poželela sam, zaista, da je nekako uvedem u razgovor…

Njen suprug je dolazio redovno i nije odlazio do zadnjeg trenutka isteka posete… Toga dana je napravio palačinke i doneo joj. Nije htela ni da ih okusi. Ponudio je i mene.

„Uzmite, poslužite se… Kažu, ne odbija se da bi posle i beba volela da jede…“

Uzela sam, zahvalivši se.

A on… Bio je uporan svih ovih dana da je vrati… Grlio ju je, češljao joj kosu, pomagao da se presvuče, donosio hranu koju voli, sve vreme sa osmehom na licu, nije puštao suzu. To nije bila pomoć… to je bila ljubav.

Znala sam da je razumeo sve što mu nije rekla, da je ostavljao na miru jer je voli, i iz istog razloga obasipao najvećom pažnjom. Ona je bila centar njegovog sveta. A kod kuće je negovao bebu koju ona više nije iz nekog razloga htela…

Više puta mi se činilo da će me rasplakati ovaj dobri čovek u nameri da ga voljena supruga primeti. Ona ga nije gurala od sebe, niti jurila, ali je bila nedostupna, isključena, potpuno blokirana. Sada mi je delovala još tužnije jer je možda želela a nije imala snage da ovoliko pružene ljubavi uzvrati.

Iskorak iz praznine, povratak u zagrljaj

Tog jutra sam ranije ustala. Kada sam se osetila moćnijom, prošetah do prozora. Moja cimerka je spavala. Kad se potroše oči, uhvati nas san, i nju, i mene.

Svež vazduh mi je baš prijao a moja beba, iako malena, već je bila nemirna… Nasmejala sam se prvi put otkako sam u ovoj sobi na te male nestašluke. Osećali smo se bolje, oboje.

„Dobro jutro…“, reče mi neko iza leđa.

Prenuh se, rano je za vizitu. Kada sam se okrenula, ugledah lepu ali ispijenu ženu opet onako, kao da ni sebe neće, zgrčenu…

Kakva radost…

„Dobro jutro!“, nasmejala sam se. „Biće i ovaj dan lep!“, nisam krila oduševljenje što nam je jutro ovako počeo.

„Možete li da se sklonite sa prozora?“, zamolila me je tiho, i hladno.

Setih onog mogućeg skoka…

„Naravno“, pomerih se, ali reših da nastavim. „Volite da gledate kroz prozor?“, rizikujem ali pitam.

„Nema drugog izlaza“, odgovori mi ona i ponovo leže.

Prošla me je jeza ali sam nekako znala da neće skočiti. Samo iz jednog razloga.

Počela je da razgovara.

Posle podne su opet došli njen suprug i sestra. Od lekova, ona je prespavala skoro sve  vreme posete. Zato su pričali sa mnom. Bili su oduševljeni kad sam im prenela naš kratki razgovor i jedva su čekali da se probudi.

Sa njima nije progovorila ni reč. Samo je uzvratila zagrljaj suprugu… Zaplakao je… I njena sestra, i ja… Kao da je učila prve korake, tako je izgledala.

Nisam znala koliko je dana bila tu, tako sama i izolovana. Nisam razumela ni zašto je to tako. Jedno je bilo sasvim sigurno. Njoj je bila potrebna podrška sve dok se ne vrati bar u ovaj zagrljaj…

Sve što je suprug činio za nju, ona je osećala i tako je polako našla put do njega. Ali novi koraci nisu bili jaki. Dugo je boravila u tami i praznini, nije volela ni sebe, ni život, ni ljubav…  Trebalo joj je još vremena da se oporavi od praznog, teretnog hoda u kome noge propadaju kroz bezdno… Beskrajna belina iz koje ne možeš, i ne dohvataš ničiju ruku… Povratak u zagrljaj je zato bio veliki iskorak iz te praznine.

Bezuslovna ljubav ruši sve prepreke

„Zbog čega ste ovde?”, pitala me je narednih dana, ne znajući da sam trudnica jer se to još nije primećivalo.

„Tako povremeno dođem da me oporave, pa idemo dalje“, rekla sam joj mirno, ne praveći dramu što sam tu.

„Biće to dobro.“

„Nadam se.“

Tada zaustih da je upitam za bebu, ali sam odustala. Rano je… Sama će ona da potraži svoje dete. Svi njeni postupci su nagoveštavali takav tok događaja.

Ja bih uvek osetila sreću zbog poneke razmenjene rečenice, a činilo mi se da je i njoj prijalo.

Sestra i suprug su mi zahvalili što sam bila strpljiva i što sam joj bila podrška bar u onim trenucima kada je bilo mnogo teško, kada je bila sama.

Cela porodica je sada dolazila u još većem broju da je posećuje. Dolazila je k sebi polako, delila i pokoji osmeh.

Vraćala joj se snaga, a izvor te snage bio je njen divni suprug. Njegova ljubav je bila izlaz za nju i zagrljaj u koji je skočila…

Moj doktor me je premestio vrlo brzo po dolasku s puta. O toj ženi i njenom suprugu mnogo godina nisam znala ništa.

 

******

Ovog gospodnjeg leta 2022, nekako s proleća, šetala sam gradom sa svojim sada, četrnaestogodišnjim sinom. Radovali smo se nekom našem malom uspehu i pravili plan kako da proslavimo. Sigurno ćemo na palačinke! Taj naš mali plan obojio je miris lipe u najlepšoj ulici u gradu, a sunce nas je veselilo obećavajući sušno i dugo leto…

Iznenada, ugledala sam par koji nikada nisam zaboravila. Išli su nam u susret. Bila sam oduševljena. Platinasta plavuša držala je pod ruku svog nasmejanog, sada prosedog supruga.

A on… Neopisivo srećan, gurao je dečja kolica u kojima je mirnim snom spavala beba…

Pustila sam suzu… Obe smo uspele, pomislih.

Nisu me prepoznali… I ne treba.

Prepoznali su i sačuvali ono najvažnije, a to je bezuslovna ljubav koja ruši sve prepreke u životu.

 

 

Ostale priče najjačih ljudi na svetu

Ivana Ranković

Bez obzira šta nas je odvelo u depresiju, koji god …

Matija M.

“Ljudi ne razumeju da ih ne razumem” Biti neko kao …

Milena i Aleksandra Janković

Od osamnaeste godine patimo od agorafobije. Danas imamo dvadeset četiri …

Danijela Panić

HOD KROZ PRAZNINU Proleće me je ove godine zateklo nespremnu …